четвртак, 4. фебруар 2010.

O MENI


Živim u Kikindi gde sam i rođena 25.10.1960.godine. Bavila sam se raznim delatnostima, bila sam zaposlena u preduzeću Livnica “Kikinda”,predavala sam nemački jezik u osnovnoj školi,bavila se trgovinom,držala kafić…otkrila sam mnogo svojih talenata,bilo iz razloga što me je na to naterala situacija kroz koju svi prolazimo ili zbog toga što sam radila na sebi ,pa sam tako, tkala na razboju i počela sa slikam…Pored svega toga moja večita preokupacija je bila tema zašto se razboljevamo i kako da se lečimo.
Ovo je tema koju istražujem u poslednjih 20 godina.Dugotrajna bolest i čudnovato izlečenje su me i podstakli na to istraživanje.
Čitala sam mnogo,proučavala homeopatiju,primalnu terapiju,prolazila kroz regresije i tako tragajući za odgovorima, do mojih ruku je dospela knjiga dr.Erica Pearla, "Rekonekcija", leči druge leči sebe.Po mnogo čemu sam se prepoznala u knjizi,najzad sam imala odgovore,najzad sam znala šta se to samnom događa ili sam bar naslućivala...
Seminar "Rekonekcija i Rekonektivno isceljivanje" se održao 26.juna 2009.godine u Beogradu,gde sam prošla obuku dr. Erica Perla i od tada radim kao Praktičar Rekonekcije i Rekonektivnog isceljivanja. Rekonekcija® nije samo lečenje. Svi smo skoncentrisani na lečenje zato što je ono najočiglednije. Ovo je misija sa Dr. Erikom Perlom u procesu revolucionarne evolucije i dovođenja svetlosti i informacije na planetu, kroz proces povezivanja sa našim optimalnim genetskim kodom, sa Bogom, Ljubavlju ili Univerzumom.
Rad sa Rekonektivnim lečenjem® i Rekonekcijom® je promenio moj život. Kada vidim postignute rezultate ,osećam se ispunjenom i srećnom,taj osećaj ne može ništa da zameni,osećam da je to misija koja mi je dodeljena u ovom životu.

Lečeci druge, lečimo sebe. Menjajući sebe, menjamo svet.

"Neka bude svetlost..."



BUĐENJE

Shvatila sam u čemu je značaj klasične medicine, tako sam se lečila dugih osam godina koliko je trajala bolest, koji su njeni propusti i naravno, samim tim došla do saznanja da nismo samo fizičko telo,sastavljeno od "rezervnih delova", da imamo um,emocije i dušu.Sve ove četiri dimenzije našeg bića treba da budu u ravnoteži da bi smo se osećali dobro!
Kada u bilo kojoj od te četiri dimenzije postoji problem,on utiče na ostale.Naravno, nismo dobili uputstvo za upotrebu svog bića kad smo došli na svet,tako da je jedini način da slušamo sebe i da se pitamo,zašto me boli,(telo nas opominje), u čemu grešim,šta treba da shvatim...
Za svaki disbalans (bolest) postoji uzrok u nama,negde smo pogrešili,najčešće se ogrešimo o sebe same,ugađamo drugima,tako su nas vaspitali,da budemo dobre devojčice i dečaci!Naučeni smo od malena da potiskujemo svoja osećanja, da ih ne ispoljavamo (dečaci ne plaču...) i tako dok rastemo i što smo stariji, naše ćelije koje pamte sve proživljeno, postaju sve gušće, od uglavnom tih negativnih "zapisa", da na kraju više ne mogu da prime toliko sadržaja. Što smo stariji,to je onaj osećaj kada nam je dosta svega i "pucamo po svim šavovima"! Tako nastaju blokade energije u našem telu (ona treba nesmetano da kruži) i bolesti koje imaju razna imena.,upravo zbog toga što smo svi različiti u odnosu na proživljena iskustva tokom odrastanja.
Ovaj sistem potiskivanja emocija nam služi dok rastemo,mudrost našeg tela potiskuje bol dok smo mali, počevši od samog procesa našeg rađanja, štiti nas, pomaže da preživimo...Kada postanemo dovoljno odrasli, kada ta bol ne može da nas "ubije", ona želi da se oslobodi,tako što osećamo razne zdravstvene probleme, mi se (tako smo naučeni) obraćamo lekaru, koji nam uspostavi dijagnozu i prepiše lekove.Lekovi će naravno privremeno delovati i pri tom će tu bol koja želi da se oslobodi ponovo potisnuti nazad,za neko vreme...
Raditi na sebi uopšte nije lak posao. On se naravno isplati, nema drugog puta (osim u bolest)! Pitala sam se postoji li način da se oslobodimo svega potisnutog? Čitala sam mnogo, o homeopatiji, primalnoj terapiji, prolazila kroz regresije,oslobađala se svega, ali mi je delovalo sporo, osećala sam da će mi trebati ceo život koliko toga ima potisnutog!
Mislila sam da mora postojati neki jednostavniji način…
Ja sam, naravno, ozdravila pre nekih dvadesetak godina ali sam shvatila da čovek mora da zna više o sebi da bi ostao zdrav! Prolazeći kroz regresije, oslobađala sam se potisnutih osećanja, proživljenih trauma iz detinjstva i naravno iskustava uz prošlih života. To je ono što mi je pomoglo da se osećam bolje, moje ćelije su se oslobađale negativnih zapisa, postajale manje guste ali je počelo da se događa još nešto…nešto što me je po malo plašilo, nešto što je bilo neuobičajeno…Pokušaću da opišem to što mi se događalo…
Jedno popodne sam prilegla, naravno, uz knjigu i nakon pročitanih par redaka sam utonula u san…probudio me je osećaj da me je nešto “udarilo” u stopala, penjalo se duž nogu prema gore,kao struja i zvukom i vibracijom je prolazilo kroz moje telo da bi izašlo kroz teme glave…bila sam u šoku u isto vreme srećna što sam živa, ne shvatajući šta mi se događa.Ovo iskustvo mi se ponovilo još jednom probudilo me je ponovo iz sna, ovoga puta je strah bio manji, jer svejedno, što ne znam šta je …znam da se od toga ne umire! Moje telo su preplavljivale vibracije koje su postale sastavni deo mene, nosila sam ih sa sobom.Naravno ovo iskustvo nisam podelila ni sa kim jer u mom okruženju nemam nikoga ko bi mogao da mi objasni šta mi se to događa.Postojao je još jedan razlog,mnogima sam bila čudna,kada bih pričala o nekim jednostavnijim saznanjima do kojih sam došla, da recimo onako kako razmišljamo, tako živimo, ono što očekujemo da to i privlačimo …
Čudan splet okolnosti me je doveo do knjige koja mi je pružila odgovore.Napisao je dr Eric Pearl,američki kiropraktičar, “Rekonekcija “ leči druge leči sebe.
Svoje iskustvo sam najzad podelila sa prijateljicom i to zbog toga što mi je tokom razgovora rekla “Jao,znaš šta mi se dogodilo!”Ta njena rečenica me je podsetila na iskustvo koje sam doživela i potisnula ga jer sam se plašila da o tome razmišljam.
Nekoliko dana nakon tog razgovora me je pozvala da dođem kod nje na kafu.Prihvatila sam poziv i dok je ona kuvala kafu ja sam uzela daljinski od TVa da nađem nešto neobavezno, da možemo da pričamo(naravno zbog toga što je TV bio uključen a nije bilo smisla da ja gasim TV u njenoj kući)…Pronašla sam TV 1000 i ostavila daljinski.Kada je Tamara stigla sa kafom preko celog ekrana je bila slika , ista ona koja visi na njenom zidu! To je bila čudna koincidencija, primetile smo obe.Ta slika mi je bila poznata onako iz literature, mislila sam da ju je naslikao Leonardo da Vinči.
Odgledale smo dokumentarac, tu sam saznala da se slika zove “Stvaranje Adama” i da je naslikao Mikelanđelo, prikazali su Sikstinsku kapelu gde je ta slika na samom vrhu kupole i naravno slušala o tome da su Mikelanđelove , kao i Leonardove slike pune skrivenih simbola i poruka.Popile smo kafu, odgledale emisiju na TVu koja je bila interesantna, primetile smo tu čudnu podudarnost ali dobro… ništa posebno… za sada!
Ponovo nakon nekoliko dana ista ta moja prijateljica mi predlaže da se nađemo u gradu da popijemo negde kafu.Prihvatam predlog bez razmišljanja, krećem joj u susret ,negde na trgu se srećemo i istog trenutka ugledamo postavljene tezge,”Sajam knjiga”, u tom momentu, kao da čitamo misli jedna drugoj , krećemo ka knjigama.Ugledala sam ponovo isti prizor na koricama knjige,deo Mikelanđelove slike,ruke koje se skoro dodiruju, i naslov "Rekonekcija" koji mi tada nije ništa značio,uzela sam knjigu, zagrlila je i rekla"ja sam moju knjigu pronašla", ne sluteći da stvarno jesam! Znala sam da me ta Mikelanđelova slika prati i da se iza toga nešto krije,naravno, prepoznala sam znakove na putu.

nastaviće se...

1 коментар:

  1. da, da... dešava se da naša potreba isprojektuje situaciju da se namesti u određeno vreme na određenom mestu kad situacija bude zrela da bude usvojena..

    ОдговориИзбриши